Puževi u akvarijumu - rod Theodoxus
Ponedeljak, 20 Jun 2005 (08:21:23) CEST

Postavio Octopus

Tekst napisao Octopus



Tekst napisao Octopus
Copyright © Akvaristikaonline.com
Sva prava zadržana


Bez obzira na tendenciju koja se u akvaristici javila poslednjih nekoliko godina u smislu gajenja sve većeg broja vrsta puževa u akvarijumima, njihova zastupljenost kod hobista na ovim prostorima i dalje je prilično niska. Tome verovatno dosta doprinosi pogrešno mišljenje (naročito starijih akvarista) da su puževi u akvarijumu štetočine i samim tim nepoželjni. Ovaj pogrešan stav se verovatno kod nas prenosio sa kolena na koleno i akvaristi su se veoma često dovijali na razne načine, kako da suzbiju njihovo prisustvo. Opravdanja za ovo mišljenje ponekad ipak ima. Naime, neke vrste puževa se veoma lako razmnožavaju u zarobljeništvu te kada se njihova populacija enormno uveća, oni zaista postaju problem. Em ih je ružno videti u tolikom broju, em počinju da prave probleme, od uništavanja pojedinih vrsta biljaka, pa nadalje. Odredjene vrste puževa na svom meniju, imaju mekolisne biljke i takve zasigurno trebamo izbegavati… No, odredjen broj vrsta vodenih puževa može biti itekako koristan. Puževi imaju svoju biološku ulogu u vodenom ekosistemu i ne trebamo je olako odbacivati.

Sledeće redove posvetiću jednom rodu puževa sa kojim sam se sasvim slučajno sreo još kao dečak, da ne kažem akvarista početnik. Radi se o rodu Theodoxus.

Neke vrste iz ovoga roda nastanjiju vodotoke Evrope… od Skandinavije pa sve do Sredozemlja. Mnogo godina unazad kada su nam reke bile daleko čistije, bili su daleko brojniji i u nekim ovdašnjim rekama. Upravo u tom periodu, pre više od trideset pet godina, sreo sam se po prvi put sa jednom prelepom vrstom - Theodoxus fluviatilis.


Sećam se da sam još tada iako tek dečačić imao svoj akvarijum i da je moje interesovanje za tajanstveni podvodni svet bilo veliko. Moj otac, inače veterinar i akvarista (koji me je ovim hobijem i zarazio) trudio se na sve načine da me upozna sa svetom pod vodom, njegovima zakonitostima i tajnama. U to podvodno vaspitanje osim akvarijuma koji su oduvek bili prisutni u našem domu, ulazili su i redovni odlasci na mnoge naše reke. Pecanje i duge šetnje duž obala za mene kao klinca su bili nezaboravni doživljaji. Otkrivao sam lagano, korak po korak jedan divan svet kome se I danas kada posao I obaveze to dozvole, sa istom strašću vraćam. Upravo na jednom od tih dečačkih pecanja kada je riba bedno radila a ja onako nezadovoljan šetkao obalom, u plićaku jedne naše velike reke primetio sam male interesantne spodobe. Sitne tamne pužiće, neobičnog oblika i još neobičnije boje. Bili su veličine od svega nekoliko milimetara, tamne skoro crne ljušture sa belim pegicama. Odmah su privukli moju pažnju. Kratko sam ih ispitivao pogledom, ubrzo nakupio nekoliko njih u šaku i otrčao do oca sa onim čuvenim pitanjem…
“Tataaa, tataaa… Šta je ovo? „
Od oca sam retko dobijao odgovor koji je usledio.
„ne znam, nisam ih do sada vidjao…raspitaćemo se.“

Ostatak dana je protekao u iščekivanju odlaska kući jer sam čvrsto rešio da ponesem nekoliko pegavih oklopnika za svoj akvarijum. Nije pomagalo ubedjivanje od strane oca i priča da je to što želim veoma rizično po ostale stanovnike moga akvarijuma. Ja sam rešio i tačka.

Sakupio sam nekih dvadesetak komada u onu čuvenu zelenu flašu od Knjaz Miloš vode i celim putem do kuće držao moje nove ljubimce u krilu. Bio je jako topao dan i ni danas, posle toliko godina, mi nije jasno kako su uopšte preživeli do kuće. A preživeli su putovanje svi do jednog.

Stigavši kući bućnuo sam ih odmah u akvarijum i svakog sledećeg dana brižno prebrojavao. Na žalost odredjeni broj njih nije preživeo tu bezobzirnu dečiju torturu prebacivanja iz prirode u zarobljeništvo. Za utehu ostalo je ipak par pužića. Neki od njih zadržali su se dosta dugo a ja sam brojno stanje dopunio prvom prilikom već sledećeg leta. Ovaj put ne tako brzopleto već, uz brižno prilagodjavanje na uslove u mom akvarijumu. Ovoga puta žrtava je bilo manje. Iz godine u godinu brojnost u akvarijumi im se lagano smanjivala a ja je opet, kada se ukaže prilika, dopunjavao sa po par novopridošlih. Primetio sam još tada osim što se teško prilagodjavaju da ih ne interesuje mnogo hrana koju su konzumirali drugi puževi, a da tamo gde ima njih algi gotovo da nema. Ni slutio nisam da sam zapravo naleteo na sveti gral akvarista, kada je u pitanju borba protiv algi.

Bila je to dakle prva vrsta iz famili je Neritidae sa kojom sam se sreo. Domaća a uz sve to nadasve lepa. Dugo je ona za mene ostala neidentifikovana... To je period kada knjiga koje bi mi pomogle u identifikaciji jednostavno nije ni bilo. Tek sa studentskim danima saznao sam o kojoj se vrsti radi. Nekoliko komada odneo sam svom profesoru koji mi je predavao beskičmenjake a pošto ni on nije bio sasvim siguran o kojoj se vrsti radi, identifikovali smo ih uz pomoć knjiga. Sećam se da sam prelistao gomilu literature iz one čuvene biblioteke na Biološkom fakultetu, u kojoj sam redovno visio kad god mi je bio potreban odgovor na neko pitanje.
Tada u studentskim danima, imao sam i prvi podmladak ovih puževa. Istina sasvim slučajno su se razmnožili sami od sebe. Taj dogadjaj me je naveo da se malo više raspitam o njima što mi je pomoglo da danas uspešno uzgajam na hiljade ovih mališana. Kao profesionalac pre nekoliko godina registrovao sam se i kao uzgajivač ove ugrožene vrste. Zašto kažem ugrožene… Brojnost populacija ovih mališana u poslednje vreme se do te mere smanjila da su u većem broju zemalja Evrope na listi ugroženih vrsta. Svake godine kao dug prirodi i kao moje lično iskupljenje prema onim jedinkam koje sam još kao klinac sakupio samoinicijativno u prirodu pustim par stotina... Uvek na lokaciju za koju sam siguran da ih je nekada bilo. Da ostanu tu za neka nova pokoljenja i obraduju možda još nekog mališana, koji poput mene bude naleteo na njih.

Da se ipak iz ove nostalgične priče vratimo u sadašnjost. Pomenuti puževi pripadaju familiji (Neritidae). Tropski članovi roda Neritina ove familije su nedavno stekli veliku popularnost među akvaristima zbog vrlo interesantnog izgleda. Svi pripadnici roda Neritina prilično dobro jedu alge a da pritom ne oštećuju vidno biljke sa kojih ih uklanjaju. Ova osobina ih čini dostojnim poštovanja od strane akvarista. Nažalost, tropske neritine se veoma teško mogu razmnožiti u akvarijumu i to je kod običnih hobista u principu nemoguća misija. Ta činjenica je uslovila da se one moraju uvoziti a samim tim im je i cena dosta visoka.

Theodoxus fluviatilis - Naš puž o kome sam gore pisao ne pripada rodu Neritina, i pripadnik je kao što već rekoh roda Theodoxus. Zajedno oba roda pripadaju familiji Neritidae. Theodoxus fluviatilis je na žalost sve redji gost naših vodotoka. Sve veća zagadjenja reka doprinela su da populacije postaju sve manje a u nekim Evropskim zemljama je do te mere ugrožen da je stavljen na listu ugroženih vrsta. To će biti i razlog zašto u ovom tekstu neću imenovati mesta gde sam kod nas sve nalazio ove simpatične algoždere. Osim ove vrste kod nas se mogu naći još neki pripadnici roda Theodoxus i to su najčešće vrste Theodoxus danubialis, Theodoxus euxinus i Theodoxus transversalis. Sve tri vrste sam gajio i gajim i danas. O njima nešto više malo kasnije a sada da se vratimo na fluviatilise.

Ipak... Pre nego što se posvetimo njima, možda je bolje reći nekoliko reči o samoj Familiji Neritidae. Ova familija puževa (Gastropoda) odnosi se na red starih puževa do Archaeogastropoda, čiji su članovi neki od najprimitivnijih mekušaca u podklasi (Prosobranchia). Većina Prosobranchia žive u morima, ali neki su se prilagodili životu u bočatom i slatkim vodama, Konačno, neke vrste su se opredelile za amfibijski način života! Članovi familije Neritidae su otišli dovoljno daleko u svom razvoju od najprimitivnijih članovi Archaeogastropoda, mada su zadržali neke karakteristične osobine tih puževa (postoje dva atrijuma).

Dakle, skoro sve Neritidae žive u morima ili poluslanim vodama. Sam Theodoxus fluviatilis se životu u slatkoj vodi prilagodio veoma davno - pre oko 400.000 godina. Međutim, on izgleda nije ostavio u potpunosti slanu vodu te se prema nekim izvorima može naći na lokacijama čiji salinitet iznosi i do 5 ‰

Neki podaci govore da je T. fluviatilis počeo kolonizaciji Europskih voda iz regije koja obuhvata južnu Ukrajinu, Rumunju i Mađarsku.

Zanimljivo je širenje ovih puževa Evropskim rekama u prošlosti i činjenica da ih radovi starih biologa ne navode kao stanovnike pojedinih mesta na kojima ih danas ima. Mesta na kojima se danas mogu sresti karakteriše prilično niska gustina naseljenosti. Ako imamo u vidu uz to i njihove male dimenzije jasno je zašto su oni i danas slabo poznati kod nas. Ponekad se mogu primetiti i iznad površine vode.

U svakom akvarijumu u koji sam ih ubacio ubrzo bi se počeli i razmnožavati – Trudio sam se da akvarijume naseljavam samo puževima koji su se izlegli u zarobljeništvu. Oni iz Prirode uvek su se pokazivali kao daleko nežniji i uvek bi bilo gubitaka. Omiljena mesta u u akvarijumu su - staklo, krupnije kamenje , filter, a najmanje – podloga i biljke. Na tim mestima teodoksusi vredno stružu alge i organski sloj-detritus. Na tim mestima Theodoxus fluviatilis odlaže i jaja. Možete ih uočiti na zidovima akvarijuma, kamenju i drugim tvrdim predmetima. Često, ženka polaže jaja na sopstvenoj ljušturi ili ljušturi drugih vrsta puževa. Međutim, nisam primetio njihova jaja na biljkama. Možemo reći da Theodoxus fluviatilis polaže jaja na čvrste objekte! Valja napomenuti da su Theodoxus fluviatilis – heteroseksualni.
Valja napomenuti da su im glavni izvor hrane u prirodi dijatome alge, čiju ljusku razbijaju trljanjem o tvrdu podlogu, a zatim ih pojedu.

Jaja puževa iz familije Neritidae pa i teodoksusa se dosta razlikuju od jaja, hobistima poznate većine puževa. Jaja su zatvorena u nekoj vrsti kapsule. Dakle ono što nama izgleda kao jedno jaje, zapravo je kapsula s jajima. Kapsula je ovalnog oblika dimenzija oko 1 do 1,2 mm. U početku, kapsula je mekana, bela. Postupno se stvrdnjava i postaje žućkasto smeđe boje. U kapsulama Theodoxus fluviatilis po nekim podacima može se naći do 100 jaja. Obično se samo jedno jaje razvije u novi život - Ostatak će služiti kao jedina hrana za taj embrion.
Kod Nerita različite populacije imaju različite veličine kapsula i broj jaja u njima. Veličina kapsula i broj jaja kod slatkovodnih vrsta je veća nego kod slanovodnih. Sazrevanje jaja Theodoxus fluviatilis traje oko 4-8 nedelja. Kao rezultat toga, kapsula jer neprimetno pretvara u minijaturnog puža. U akvarijumima, gde je temperatura prilagodjena tropskim organizmima, što znači dosta viša nego u prirodi veći deo godine, Theodoxus fluviatilis odlaže jaja u određenim intervalima cele godine. U prirodi se to dogadja samo u toku leta. Obično, ženka polaže više kapsula s jajima u neposrednoj blizini. Nisam snimio mnogo kao jaje sazrijeva u kapsulu na temperaturi između 20-30 stupnjeva, ali nakon par mjeseci nakon sadnje u akvariju odraslih su gledali mladog ulitochek. Theodoxus fluviatilis raste prilično sporo u odnosu na većinu akvaristima poznatih puževa. Neki od nama poznatih puževa kao : Planorbis corneus , puževi iz familije Physidae i Melanoides sp. daleko brže rastu i sazrevaju. Sa moje tačke gledišta to je dobro, jer nikada nećete doći u situaciju da će vam se ovi puževi prenamnože i da ćete ih morati povremeno loviti te odstranjivati iz akvarijuma, kao neke napred navedene vrste


Držanje ovih puževa ne predstavlja naročito veliki problem ali daleko od toga nemaju odredjene zahteve. Ono što je po meni najveći problem je verovatno prilagodjavanje, ukloliko se uzimaju iz prirode, jer se odredjeni broj jedinki gotovo uvek izgubi. Stoga sam i odlučio da ih počnem uzgajati pre koju godinu. Stopa prirasta populacije u akvarijumu, u principu zavisiće najviše od raspoloživih količina hrane. Stoga je poželjno ne čistiti od algi barem zadnju stranu akvarijuma. Takodje je veoma bitno i ne prenaseliti akvariijum puževima, jer će u suprotnom sve alge biti brzo pojedene a populacija potom osudjena na gladovanje pa i smrt. Neka najpreporučljivija gustina naseljenosti koja će uz dovoljno hrane imati tendenciju ka uvećanju populacije je 10 do 20 jedinki na 100 l vode. Veličina akvarijuma nije naročito bitna i mogu se uspešno držati i u malim akvarijumima, od svega nekoliko litara. Po par komada ovih puževa uspešno sam držao i u svojim nano akvarijumima od svega litar dva. Bez ikakve filtracije. Uz obilje hrane mladi puževi će ubrzano rasti, te će doći do svoje maksimalne veličine, za značajno kraći period nego u prirodi. Sama temperatura pri tome ne igra neku veoma važnu ulogu. Sa uspehom sam ih držao na temperaturama od 15 do 30 stepeni. Mnogo bitnije od temperature je održavati vodu željenog kvaliteta a sa te strane ovi puževi imaju odredjene zahteve. Najviše im odgovara neutralna do blago bazna voda od 7- do 8,5 pH (idealno bi bilo izmedju 7,5 i 8,5 pH). Dakle kao i većina puževa, oni vole blago alkalnu sredinu. Poželjno je da tvrdoća vode bude veća od 10 GH mada je idealno izmedju 15 i 25 GH. KH ne treba da je manji od 5 mada je bolje da je oko 10 do 15. U mekim vodama sa niskim KH i pH ovi puževi se ne osećaju dobro i veoma kratko žive. U kiseloj sredini dolazi do pojave erozija na oklopu a nisu retki slučajevi masovnih ugibanja pri naglom padu pH. Kao što sam već pomenuo tolerisaće radije poluslanu vodu nego meku i kiselu. Shodno tim zahtevima nisu idealan stanovnik mekovodnih biljnih akvarijuma u koje se dodaje CO2 u velikim količinama. U takvim uslovima ljušture im se najpre počnu topiti a zatim sledi gubitak jedinki jedna, po jedna. Vole vodu bogatu kiseonikom i blago strujanje. Ne tolerišu veća zagadjenja.


Ljušture vrste Theodoxus fluviatilis

Sa postavljenih fotografija se da primetiti da ljušture ovih puževa imaju poluloptast ili preciznije rečeno polujajast oblik. Ljuštura je vidno debelih zidova. U visinu odrasli primerci mogu biti od 4.5-6.5 mm, a u dužinu mogu narasti 6-10 mm. Sretao sam i primerke većih dimenzija ali samo u prirodi. U akvarijumima zavisno od ishrane, neki maksimum u rastu je 9 mm.

Obojenost ljušture može biti različita – Ovi puževi najčešće imaju svetle do bele mrlje, poput pegica, na tamnoj osnovi. Postoje tri glavne vrste mrlja. Sam izgled zavisi od različitih parametara sredine u kojoj žive. Osnovna boja ljušture može biti crna, ili tamno smeđa ali se mogu sresti i daleko svetliji primerci kod kojhih je osnova maslinasta. Bele tačkice mogu biti različitih oblika,čak se javljaju šare u vidu vrludavih linija. Retko se mogu sresti primerci koji su potpuno tamni bez šara ali i toga ima. Pre izvesnog vremena došao sam do primeraka koji potiču iz Grčke, čija osnova je za razliku od naših primeraka tamno crvena do bordo. Nadam se da ću u skorijoj budućnosti i njih razmnožiti u većim količinama poput klasičnih fluviatilisa, kako bi i ovi varijeteti, bili dostupni ostalim hobistima sa ovih prostora.

U umerenoj klimi zavisno od godišnjeg doba puževi različito rastu i o tome se može suditi na osnovu karakterističnih linija rasta, koje su uzrokovane neujednačenim rastom ljušture u različitim periodima godine. U akvarijumu je puž izložen konstantno istim uslovima te se ove linije ne formiraju. Theodoxus fluviatilis živi relativno dugo. Iz moga iskustva to je oko 2 godine, mada sam u literature sretao podatke da može živeti i pune 3 godine!

Od drugih vrsta koje nastanjuju teritoriju Srbije akoje sam već pominjao napred u tekstu osvrnuću se ukratko na svaku.

Theodoxus euxinus - kao Theodoxus fluviatilis može izdržati salinitet od 5 ‰ nastanjuje slatke vode ali i ušća reka u mora. Zahvaljujući jednom akvaristi i dugogodišnjem prijatelju iz Odese, došao sam u posed i ove vrste. Populaciju od svega 30 puževa koje sam dobio od njega uspešno održavam. Redovno se razmnožavaju te je trenutno populacija znatno uvećana . Sledeće godine planiram da i sa njima poput fluviatilisa ostvarim neku masovniju produkciju.

Theodoxus danubialis - Ovaj puž živi u Dunavu i pojedinim Evropskim rekama. Ima nešto veću ljušturu od fluviatilisa. Naraste 9-14 mm a na svetloj osnovi ljušture uočavaju se tamnije cik-cak linije. Kao i Fluviatilis i on je izvanredan algar i može se razmnožavati u zarobljeništvu. Ciklus im je veoma sličan. Ja ih već nekoliko godina unazad uzgajam kako u akvarijumima tako i van akvarijuma. Masovno ih razmnožavam u betonskim bazenima, namenjenim za letnji uzgoj pojedinih vrsta riba. Uzgojem u bazenima sam postigao daleko veću produkciju nego u akvarijumima zbog obilja hrane.

Ako bih trebao, nekogkog od pripadnika roda theodoxus naročito da preporučim hobistimma, onda je moj izbor definitivno na ovoj vrsti. Sa jedne strane zahvaljujući šarenim ljušturama veoma su atraktivni a sa druge i neznatno krupniji od recimo fluviatilisa. Ipak, ono što je najbitnije ova vrsta nije tako zahtevna kao fluviatilis. Daleko su otporniji na promene parametara i niske vrednosti nitrata koje fluviatilis ne toleriše. Takodje, danubialisi su tolerantniji na ubacivanje CO2 u biljnim akvarijumima i niže vrednosti KH te se uspešno razmnožavaju i u nešto mekšoj vodi.




Ljušture vrste Theodoxus danubialis

Theodoxus transversalis - Ova vrsta je verovatno najredja kod nas i nalazio sam ih u veoma malim kolonijama u pojedinim rekama južne Srbije. Mislim da je nešto nežniji od gore pomenutih vrsta i manje produktivan od Fluviatilisa. Samim tim teže se i održava u akvarijumu. Oklop je 6 mm u visinu i 8 mm u širinu. Boje je olovno sive do žute, s tamnim spiralnim linijama. Na ovim prostorima sa moje tačke gledišta ovo je veoma ugrožena vrsta.


Ljušture vrste Theodoxus transversalis

Svi Teodokususi, (kao i mnogi drugi akvarijumski puževi) imaju poklopac ljušture. On se nalazi na zadnoj strani stopala i po povlačenju puža u ljušturu, zatvara otvor ljušture. Vredi reći takodje i da pripadnici ovoga roda imaju škrge.

Ja ne mogu suditi je li to istina ili ne, ali na osnovu nekih prepiski i tekstova na koje sam naišao, verovatno nisam jedini koji je primetio odredjenu pravilnost u ponašanju Teodoksusa. Neki tvrde da je ovo svojstveno svim neritidama uključujući i neke morske vrste. Radi se o osobini da svi imaju" Home "područje. To znači da puževi nisu slobodne lutalice već imaju dom na kome bi se vratili svaki dan nakon ispaše algi. Neke jedinke sam da bi ovu što sam primetio sebi dokazao, obeležavao lakom za nokte i definitivno se većina njih, posle aktivnosti vraća na odredjeno mesto, koje možemo nazvati njegovim domom. Takodje sam primetio da su aktivniji noću.

Družeći se sa njima veom dug niz godina, sasvim sam siguran da vreme za Teodoksuse u akvarijumu tek dolazi, ne samo kod nas već u svetu uopšte. Osim jedinstvenog kolorita ljušture kojim plene hobiste oni su neumorni radnici u suzbijanju većeg broja vrsta algi. Spreman sam da potvrdim da su kao tamanitelji algi bolji od pojedinih tropskih vrsta. Karakteriše ih slaba produktivnost i ona uslovljava da se praktično nikada neće prenamnožiti u akvarijumu kao neke druge vrste. Sa druge strane za razliku od velike većine srodnika iz familije Neritidae oni se ipak mogu razmnožavati u akvarijumu. Jedino što meni lično smeta su možda bela jajašca rasuta na pojedinim mestima u akvarijumu a koja ukoliko se radi o postavci za fotografisanje ili takmičenje, mogu donekle kvariti sliku.

Na kraju ove priče reći ću i nešto apropo sakupljanja ovih pužića iz prirode sa pojedinih lokacija u cilju trgovine. Primetio sam da se u nekim zemljama naročito Ukraini, Rumuniji a donekle i Rusiji prodaju jedinke sakupljene u divljini. Ne bih želeo da se tako nešto desi i kod nas. Stoga, ponoviću još jednom u ovom tekstu namerno nisam pominjao gde se sve mogu naći. Neke vrste su čak u pojedinim zemljama zaštićene. Takodje, ne zaboravite da se ponekad veoma teško prilagodjavaju (bez obzira sa koje se lokacije donesu). Čak i da ih ima dosta u prirodi (što nikako nije slučaj) greh je odredjeni broj onih jedinki koje neće prihvatiti uslove u zarobljeništvu, osuditi na smrt.
Uvek moramo imati u vidu da smo mi akvaristi na neki način i mali ekolozi koji voleći ovaj hobi, moraju voditi računa o prirodi koja nas okružuje. Na pojedinim lokacijama populacije Teodoksusa su toliko male da je najbolje ne dirati ih.

Content received from: Akvaristika, http://www.akvaristikaonline.com